srijeda, 25.11.2009.

Evanđelje po Chari .192.168.0.0

Znam da ste se ponadali da su me oteli alieni... da, da, oni zeleni s bjelim gaćicama na srčeka, ali evo, nije tako. Još i dalje sam u istoj selendri, sa svakodnevnim svježim mirisom gnoja i virusom H1N1 u blizini, te novo-otvorenim farmama piliča i krava. Uz sve te poljoprivredne znamenitosti koje me okružuju, čovjek bi se zapitao zašto se naprimjer ne bavim poljoprivredom, ili zašto umjesto auta ne vozim kombajn po selu. Da, to se i ja pitam svaki dan, i nikak da dođem do odgovora. Kako ste mogli zaključit, zaobišla me svinjska gripa, i kravlje ludilo valjda, pa sam evo našla vremena (dala si truda) i javila se, nakon par mjeseci. U tih par mjeseci moje, ajmo reč lijenosti se izdogađalo dosta toga. Kako mi život svakim danom ide sve više k vragu, umjesto da vrag dođe k meni jednom, desilo se i nekoliko dobrih stvari (s kojima gospon vrag nema veze).

Sve je počelo jednog bezveznog i dosadnog dana u sedmom mjesecu, gdje me jedna cjepidlaka s psn-a (psn – PlayStation network) nagovorila da se nađem s njom, i ponudila mi igru za posudbu. Naravno, ja kao ovisnik o trofejima ipak nisam mogla igru odbit. Tako mi sjeli, popili neku cedevitu i brbljali jedno dva sata. Ne, lažem, ja sam imala dar govora. Od tog susreta mi se život promjenio, nabolje (zamisli to). Zaljubila sam se u tu cjepidlaku, (koja ako to čita bude vjerojatno objesila čobu jer ju zovem 'cjepidlaka', iako to nikako nije) i evo skupa smo več jedno određeno vrijeme i po prvi put u životu mi je stvarno lijepo bit s tom osobom, i osječam se nekak... sretno (?!). Erm, da se krivo ne shvati, ta cjepidlaka je muško, da neko ne pomisli da sam prošla u gay vode.

Kad sam več spomenula psn gore, pa evo da vas upoznam i sa svojim gaming životom. Kako znate, igram se večinu svog života, sad i trofeje skupljam, ponosim se njima i tako to. Našla sam dobru ekipu online pa se zezamo u mečevima svaki dan, nekad se znam i živcirat pa povremeno bacim dualshock u pod, al sve je to normalno. Da ne zaboravim napomenut, u devetom mjesecu ove godine, moj PlayStation 3 je proslavio godinu dana u mom domu, a da nije dobio ylod (žute oči od kojih ubije sam sebe). Jedino mi je žao, da igram igre sad više radi tih trofeja, a ne zato jer je igra dobra ili jer mi se sviđa. Igrala sam u par navrata totalne gluposti, od kojih sam gubila živce kak su bile dosadne i jadne, al sam progutala svoj ponos i snizila kriterije samo zbog trofeja. Ali to i je valjda svrha nove generacije igara.

Što se naslova tiče... pa ima veze s akademijom. Da, da, teta Chara ide na akademiju, CISCO akademiju (koga zanima kaj je to klik ovdje). Malo su mi misli u brojčanom obliku več jedno par mjeseci, več sam počela i sanjat nule i jedinice. Sad se ponekad i pametno osječam...
To bi bilo to više-manje, o drugim failovima u životu mi se neda baš pisat, i da... još uvijek mrzim samu sebe. Al evo, ako se ne javim prije, budem se sigurno za Božić ili novu godinu, tak da nebudem izbivala predugo. Ostanite svi živi i zdravi, bez svinjske gripe i Jadranke Kosor u mislima... do čitanja :).